Dirljiva priča iz Ivanjice! Goca 41 godinu čuva decu, a sada dobila nagradu života: Generacije odrasle uz nju, a ove reči su dirnule Srbiju FOTO
Dodajte Kurir u vaš Google izborGorica Adžić (61) iz Ivanjicepune četiri decenije radi s najmlađima u predškolskoj ustanovi, a kroz njene jaslene grupe prošla su i deca koju je učila prvim koracima i prvim rečima. Danas joj mnogi od tih nekadašnjih mališana dovode svoju decu u vrtić, sve ih zna po imenu i s ponosom kaže da joj je to najveća nagrada za trud i ljubav koju je nesebično širila u ovom kraju.
Za svoj dugogodišnji rad, posvećenost profesiji i doprinos struci medicinskih sestara u oblasti predškolskog vaspitanja i obrazovanja, Gorici iz PU "Bajka" je Savez udruženja medicinskih sestara predškolskih ustanova Srbije uručio tradicionalno priznanje Najbolja medicinska sestra u 2025. godini u Sjenici na Nacionalnom kongresu 29. stručnih susreta za oblast preventivne zdravstvene zaštite. Među čak 900 medicinskih sestara u predškolskim ustanovama Srbije, našla se među 19 izabranih kojima je ukazana posebna čast.
Njen životni poziv počeo je u rodnoj Ivanjici, a zatim u Čačku, gde je završila medicinsku školu opšteg smera. Sudbinski trenutak dogodio se godinu kasnije kad je u naselju Mrkočevac otvoren vrtić, a ona dobila posao.
Životni put
- Za ovaj poziv odlučila sam se zbog ogromne ljubavi prema deci. Vaspitačkog smera tada nije bilo, ali sam imala sreće da se otvorio vrtić i odmah sam pronašla svoj životni put - priseća se za Kurir Gorica, koja je za 41 godinu karijere obavljala različite funkcije, a ljubav prema radu s decom bila je jača od svega.
Zbog završene medicinske škole, 1998. postavljena je za glavnu medicinsku sestru ustanove, ali je na sopstveni zahtev 2007. odlučila da se vrati u jaslenu grupu.
- Najizazovnije je uzeti grupu dece od svega 12 meseci i naučiti ih da hodaju, pričaju, jedu, obavljaju fiziološke potrebe... Pratila sam svaki njihov korak i beležila napredak. Njihov razvoj me ispunjava i daje mi snagu za nove pobede - ističe ona.
Kroz njene ruke prošle su stotine mališana, a kako kaže, gotovo svakog pamti.
- Nekad zaboravim lice, deca se menjaju, mnogi od njih su sada odrasli ljudi, ali čim čujem ime i prezime, znam ko je. Ovo je malo mesto i svi se poznajemo. Najlepši osećaj mi je kad roditelji koji su nekad bili kod mene danas dovedu svoju decu da ih učim odrastanju i životu - ponosno će Gorica.
Poverenje se ne može odglumiti
Ističe i da je u radu s decom najvažnije poverenje.
- Deca to osete odmah pri prvom susretu i zagrljaju, a roditelji vide po raspoloženju deteta da li je srećno kad ostane s nama. To poverenje se ne može odglumiti - iskrena je Adžićeva.
Posebno mesto u njenom radu zauzima i inkluzija, za koju smatra da zahteva veliku ljubav i razumevanje.
- Rad u inkluziji se ne razlikuje mnogo, sva deca su za mene jednaka. Nekome su potrebne veća podrška i pažnja. Najvažnije je spustiti se na nivo deteta i pružiti mu sigurnost.
Iako je do penzije dele još tri godine, kaže da će joj zauvek u srcu ostati svaka generacija koju je ispratila.
- Kad pogledam koliko su napredovali i koliko su porasli, budem ponosna. Ova nagrada mi mnogo znači jer je nekako zaokružila moju karijeru i dala joj krunu. Ipak, volela bih da ostanem upamćena samo kao Goca vaspitačica.